Da bismo mogli razumjeti taj proces, moramo se vratiti na teorije o nastanku zvijezda. Ogromni oblaci plina se oblikuju svojom vlastitom silom teže. U središtu je plin toliko gust da se raspada na komade od kojih nastaju zvijezde. Na taj način nastaje skupina različito velikih nebeskih tijela koja mogu imati masu od deset tisućinki mase Sunca, ali i do 100 puta veću od našeg planeta. Nova zvijezda ponajprije će obasjati okolni oblak plina (nebula) kao npr. Orionova maglica. S vremenom se taj oblak plina razvuče i skupina se raspada u pojedine zvijezde. Tako je npr. Zemlja nastala prije otprilike 4,6 milijardi godina. U središtu zvijezde se odvijaju nuklearni procesi, u kojima se vodik pretvara u helij, baš kao kod hidrogenske bombe.

Energija koja se u tom procesu oslobađa obasjava nebesko tijelo. S vremenom na mjesto vodika dolazi istrošeni helij. Jezgro gasne dok vanjski omotač poprima i do sto puta veći opseg od prvobitnog. Zvijezda samo kratko vrijeme zadržava takve dimenzije. Kasnije se višak plina osl-bađa u obliku prekrasne »planetarne« maglice, koja je svoj naziv dobila zato što promatrana teleskopom nalikuje disku planeta, dok se jezgra pretvara u manju zvijezdu velike gustoće, »bijeli patuljak«. Bijeli patuljci su vrlo male zvijezde, otprilike kao Zemlja, a sastoje se od plina koji je nekoliko milijuna puta gušći od vode. Veće zvijezde imaju kraći životni vijek, budući da brže troše svoj vodik. A i njihova sudbina je burnija od one »crvenih divova«. U središtu teške zvijezde helij se može vezati i u neke druge elemente, npr. u ugljik,
silicij i željezo. Ali ni ti elementi ne postoje vječno. Oni sudjeluju u eksploziji supernove, koja doseže milijardu puta veći sjaj od Sunca. Dok vanjski slojevi eksplodiraju u svemir, u jezgri dolazi do »gravitacijskog kolapsa«. Subatomske čestice (elektroni i protoni) se u jezgri spajaju u neutrone. Budući da su oni mnogo manji od atoma, novonastale neutronske zvijezde nemaju veličinu »bijelih patuljaka«. Promjer takve zvijezde je manji od 25 kilometara, ali njezina gustoća je toliko velika da je svaka njezina čestica teška i do nekoliko milijuna tona. Mnoge neutronske zvijezde se okreću vrlo brzo i odašilju radio-valove. Kada radio-teleskopi uhvate te valove, zvijezde se pojavljuju u obliku »bljeskova« ili »impulsa«. Te svjetlucajuće neutronske zvijezde ili pulsare astronomi su otkrili 1967. godine u Cambridgeu.