“Faeton” – nestali planet

Između Marsa i Jupitera se nalazi pojas asteroida koji se sastoji od tisuća i tisuća komada stijenja i metala. Najveći asteroid je Ceres promjera 1.000 km, što je oko 1/12 promjera i 1/2000 težine Zemlje. Ostali asteroidi su mnogo manji, neki nisu veći od krupnijeg zrna pijeska. Od dana kada su otkriveni asteroidi, nameće se jedno pitanje: jesu li to ostaci planeta koji je nestao u eksploziji?

Povijest asteroida je počela još mnogo godina prije njihova otkrića. Njemački mate-matičar Johann Titius je 1766. god. opazio određenu matematičku pravilnost u udaljenosti planeta od Sunca. Ta otkrića je nakon kratkog vremena objavio Johann Bode, a ona su postala poznata pod nazivom Titius-Bodeov zakon. Zakon kazuje sljedeće: redoslijedu brojeva 0, 3, 6, 12, 24, 48, 96 svaki je broj, osim prva dva, dvostruko veći od prethodnoga. Ako svakom broju dodamo 4, dobivamo re-doslijed brojeva 4, 7, 10, 16, 28, 52, 100. Ako pretpostavimo da je udaljenost Zemlje od Sunca označena brojem 10, onda ostali brojevi u nizu označavaju udaljenost ostalih planeta od Sunca. Udaljenost Merkura i V-nere je označena brojem 4, odnosno 7, Marsa brojem 15 (po Titius-Bodeovom zakonu blizu broja 16), Jupitera brojem 52, a Saturna 95 (blizu 100). No, ni jednomu planetu ne pripada broj 28 između Marsa i Jupitera, koji predvida Titius-Bodeov zakon.

U njemačkom gradu Lilienthalu se 1800. god. sastala grupa astronoma s namjerom da otpočnu potragu za izgubljenim planetom. Svaki astronom je trebao istražiti određeno područje, ali i prije negd što se ta sarnozvana »nebeska policija« dala na posao, sicilijanski astronom Giuseppe Piazzi je objavio đa je 1. siječnja 1801. god. slučajno otkrio traženi planet. Novom planetu je dao ime »Ceres«: Ceres je bio mnogo manji od ostalih planeta i nije bio vidIjiv prostim okom. Od zvijezde se razlikovao jedino po tome što se gibao, a njegova putanja je odgovarala putanji planeta za kojim se tragalo.

Godinu dana kasnije je jedan astronom iz grupe ponovno opazio Ceres, no pritom je otkrio još jedan minijaturni planet u obliku svijetle točke, koji je između Marsa i Jupitera kružio oko Sunca. Otkrivač Heinrich Olbers je novom nebeskom tijelu dao ime »Pallas«. Po njegovu mišljenju je postojao samo jedan razlog da su se ta dva planeta nalazila na mjestu gdje su Titius i Bode predvidjeli postojanje planeta: na tome mjestu je nekad postojao planet koji je nestao u eksploziji. Uvođenjem fotografije u istraživanje zvijezda u kratkom vremenu je otkriveno mnogo novih asteroida. Pri snimanju se biralo dugo vrijeme osvjetljenja, zbog čega su asteroidi u pokretu izgledali poput svijetlih mrlja, za razliku od nepokretnih zvijezda, koje su se vidjele kao svijetle točke. Danas je poznato oko 2.000 asteroida, ali njihov broj se procjenjuje na najmanje 100.000 samo u pojasu između Jupitera i Marsa.

Jesu li asteroidi ostaci planeta koji je nestao u eksploziji ? O tome se mnogo raspravljalo i jedna teorija kaže da su asteroidi gradivni elementi iz kojih bi tek trebao nastati planet, a druga da su to ostaci planeta koji je nestao u katastrofi. Postoji i mišljenje da se planet sudario s Jupiterom ili da ga je pogodio neki komet.

Sergej Orlov je nestalom planetu dao ime »Faeton«, po mitskom biću, sinu grčkog boga Sunca, koji je kako kaže priča, tako neobuzdano upravljao kolima svojega oca da se Zemlja usijala. Neke teorije tvrde da je Faeton prije ekplozije bio planet sličan zemlji na kojem su vladali idealni uvjeti za život. Čak se ide i dalje i tvrdi da je taj planet bio dom napredne civilizacije koja nas je posjećivala u antičko doba, te je nekoliko generacija Faetonaca ostalo živjet na Zemlji.

Vulkan – mit o izgubljenom planetu

Svi se sjećaju Mr. Spock i Tuvoka iz zvjezdanih staza i njihovog planeta Vulkan. Jeste li se ikad pitali odakel taj naziv?

Prije nekih 150 godina, radi napravilne putanja Merkura smatralo se da između Merkura i Sunca mora postojati još jedan planet koji utječe na njegovu putanju. Kako bi po toj teoriji taj planet bio najbliži Suncu, nazvan je Vulkan, po rimskom bogu vatre.

Čak su postojali slučajevi da je Vulkan i viđen i opisan, što će se kasnije pokazati kao zabluda. S obzirom na njegovu pretpostavljenu putanju, planet se sa Zemlje ne bi mogao vidjet noću, a danju bi također bilo nemoguće uočiti malu točkicu na velikom suncu. Jedino kad bi planet sigurno trebao bit vidjiv je za pomrčine sunca i to kao crna mrlja koja prolazi preko Sunca.

Zašto se nije smatralo je planet postoji ako je već nekoliko puta bio viđen? Svi koji su vidjeli Vulkan bili su amateri ili neastronomi koji su se služili s lošom opremom i vjerovatno su vidjeli neki komet ili jednostavno izobličenje radi nesavršenosti opreme. Profesionalni astronomi koji su istovremeno promatrali nisu vidjeli ništa.

Nakon dvadesetak godina od prvih “viđenja” sve se manje vjerovalo u postojanje tog novog planeta. Jer kako je već spomenuto morao bi biti viđen za vrijeme pomrčine Sunca, koja se svake godine može vidjet s nekog dijela zemlje.
Završni udarac Vulkanu zadao je Einstein. Do njegove teorije relativiteta, gibanja planeta izračunavala su se po Newtonovom zakonu. Rezultati obiju teorija jednaki su ako se radi o malim gravitacijama, no što je veća gravitacija to su i veće razlike. “Nepravilna” putanja Merkura uopće nije nepravilna ako se primijeni einsteinov zakon, nego se po njemu savršeno podudara.

Vulkan tako ostaje mit iz prošlosti i neiscrpan izvor za SF priče u budućnosti.