Temperatura sunca

Astronomi smatraju da temperatura u središtu Sunca iznosi 15 milijuna stupnjeva Kelvina. Njihovi suparnici, atomski fizičari, misle da je to preniska temperatura da bi mogla prouzročiti takvu reakciju. S vremenom su se atomski fizičari uvjerili u nepotpunost svojih teorija. Po nepotvrđenim pretpostavkama bi u unutrašnjosti Sunca fuzija bila moguća i pri nižim temperaturama. U jeku tih nedokazanih pretpostavki napravljena je hidrogenska bomba i sagrađene Sunčeve peći.

Danas se nuklearna fizika intenzivno bavi tajanstvenim stanjima i reakcijama u Suncu. One iste jednadžbe kojima se dalo dokazati na koji način Sunce zadržava toplinu, isto tako pokazuju da Sunce emitira male čestice, neutrine koji putuju prema Zemlji i dalje. No, baš tih neutrina nema dovoljno, kažu mjerenja.

Kako je nastalo sunce? Sunce je u početku bilo velik hladan oblak plina i sastojalo se prije svega od helija i vodika. No, sadržavalo je i neke elemente s težim atomima, ostatke ranijih generacija zvijezda. Taj oblak se zgusnuo, a njegova jezgra se pritom užarila. Toplina je najprije nastala oslobađanjem gravitacijske energije, a kasnije atomskim izgorijevanjem vodika. Pretpostavka je da se Sunce prvobitno sastojalo od otprilike 25 % helija i 75 % vodika. No, ti podaci nisu pouzdani jer ima još i manjih količina elemenata s težim atomima.

Već oko 5 milijardi godina Sunce pretvara vodik u helij pa se odnos zbog toga promijenio na 65 % helija i 35 % vodika. Te tvrdnje se uglavnom temelje na modelima i teorijama o evoluciji zvijezda. Ako uzmemo u obzir prvobitnu masu zvijezda, odnos vodik-helij i fizikalne zakone, onda model pokazuje kako će se zvijezda razvijati nakon što potroši svoje gorivo. Podaci se izračunavanju kompjutorski. Unutrašnjost Sunca je vjerovatno uzburkana masa. Gotovo polovica spomenute mase leži u blizini jezgre, dakle, unutar četvrtine ukupnog radijusa Sunca, odnosno u 1,5 % ukupnog obujma Sunca.

Sunčeve pjege

Čovjek već 2.000 godina promatra pjege na površini Sunca. No, detaljna proučavanja ovih pojava uslijedila su tek s pronalaskom teleskopa u 17. stoljeću. Danas je poznato da se “Sunčeve pjege” pojavljuju i ponovno nestaju svakih jedanaest godina i da su praćene pojavom Sunčevih baklji, tj. pojačanim zračenjem na površini Sunca. Ali zašto, kada i gdje nastaju Sunčeve pjege, kako se oblikuju i u kojoj mjeri utječu na život na Zemlji, sve su to još pitanja bez odgovora.
Sunčeve pjege se isprva pojavljuju kao “udubljenja” na poroznoj površini Sunca. Ona tvore grupe velikih promjera, koje su često puta i deseterostruko veće od površine Zemlje. Te se skupine nadalje spajaju u tvorevine površine 18 milijardi kvadratnih kilometara.
Sunčeve pjege se pojavljuju u prosjeku svakih 11,1 godina, a pojedini ciklusi traju od 7 do 17 godina. Osim toga postoji i ciklus od 179 godina, koji se određuje prema kruženju Sunca oko središta Sunčevog sustava. Na osnovi količine neutrina emitiranih iz unutrašnjosti Sunca određuje se još jedan ciklus koji traje 25 mjeseci.
Sunčeve pjege bez sumnje utječu na Zemlju. Pritom važnu ulogu igraju i Sunčeve baklje i električki nabijene čestice izbačene za vrijeme bljeskova, koje mogu uzrokovati znatna kolebanja u geomagnetskom polju. Veće baklje mogu čak do izvjesne mjere utjecati na rotaciju Zemlje.
Veza koja postoji između Sunčevog ciklusa i promjena geomagnetskog polja jasan je dokaz o utjecaju Sunca na život na Zemlji. Danas postoje uvjerljivi dokazi o utjecaju geomagnetskog polja na mnoge procese u živim organizmima, od jednostaničnih bića do čovjeka.